Kafiči i proleče

Blažologija cafe

Proleće u Beogradu ume da bude najčarobnije doba godine

Piše: P. I. Blaža

Život u Beogradu je tesno povezan sa ugostiteljskim objektima. Kao što znate, ne kaže se za džabe da se posao najbolje dogovara u kafani. Ovde je tradicija da se dobro ugovorena transakcija zalije, a pre toga da se krka, sve po redu.

Ipak, ono što je poslednjih dvadesetak godina totalno zaživelo u našem glavnom gradu, a da nije kafana gde se jede do poslednjeg daha… jesu kafići. Ponekad se čini kao da ih ima više i od pekara, kojih, takođe, ima na svakom ćošku. O bankama i menjačnicama da ne pričamo. Ali, kafići čak i u ovoj žestokoj konkurenciji odnose pobedu što se tiče brojnosti.

Niko nije siguran kako se desio tako snažan procvat ovih kafenih, bezalkoholnih i alkoholnih hramova za omladinu i odrasle. Ako ćemo da nagađamo, verovatno smo uvek bili skloni kafenisanju i opijanju. Ali, to nije krajnji smisao odlaska u kafić.

Beograđani, pre svega, odlaze u ove male i velike objekte da bi se družili, smuvali, poslovali, a često i ispovedili. Ako malo bolje razmislite, vlasnici kafića i konobari jesu neka vrsta sveštenika i njegovih đakona. Oni moraju da drže svoje stado, tj. redovne i povremene goste na okupu. Posebno kada dođe proleće, jer tada počinju da rade i bašte. Dok stado ispija svoj kapućino, espreso, makijato ili nešto drugo, đakoni se trude da sve bude na nebeskom nivou, jer Beograđani znaju šta valja. Zato i hoće malo cimeta na vrh šolje, kafu koja nije kafa nego je mešavina šlaga, mleka i šećera, kao i crnu kafu, koja se ne zove turska.

Kada dođe vlasnik kafića, obično je nasmejan ako mu je puna bašta, a ako nije, onda drnda konobare za svaku sitnicu. Kao i svako svešteno lice, počinje da se krsti ako vidi da neka mušterija zove njegovo osoblje, a oni ne to ne primećuju. Onda uz odsečni pokret glave, pošalje svog podređenog za taj sto. Kada se đakon – konobar vrati, on mu očita ugostiteljski “Oče naš” uz obavezno pominjanje majke.

Proleće u Beogradu ume da bude najčarobnije doba godine, ako ne pada kiša i ako košava ne duva tako da glava zaboli. Ponekad se desi kombinacija kiše i košave. Tada je najbolje da ne izlazite iz kuće. Ali, u slučaju da ste zaposleni, onda vam spasa nema. Jedino što može da vas vrati u ravnotežu posle razduvavanja i raskvašavanja je predah u vašem omiljenom kafiću posle posla. Recite svom bračnom partneru ili voljenoj osobi da ste morali hitno da svratite kod doktora jer vam nije bilo dobro. Dok budete ispijali kaficu i listali dnevne novine, recite sami sebi: “Proleće je, a ja sam u svom najdražem gradu” i videćete da će sve brige da nestanu za čas.

Ako mi ne verujete, pitajte bilo kog stanovnika Rima. Oni barem znaju koliko su proleće i kafići važni za dobrobit jednog društva.

A sada moram da vas napustim, jer idem na jedan produženi espresso u moju malu kafe parohiju u kraju.

Arivederči, tuti!


Ostavite svoj komentar na Twitter-u:

[rotatingtweets screen_name=’pivo_rs’ include_rts = ‘1’ show_follow = ‘1’ links_in_new_window = ‘1’ tweet_count = ’10’]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.